Oznake

, , , , , , , , , , ,

Kad smo se toliko otudjili jedni od drugih? Kad smo uspeli da nadjemo toliko razloga i opravdanja da ne popijemo spontano kafu sa dragim nam ljudima, podelimo tugu, izamimo osmeh?

Kako nam je šaltanje kanala i ulubljivanje kauča, uništavanje dioptrije pred monitorom, kuckanje telefonima postalo jedini i nasušni lifestyle?

Kad smo poslednji put izmamili nekome osmeh, pomogli starici da predje ulicu-poneli joj kese iz kupovine, bolesnima pružili nadu, odigrali partiju šaha sa nekim ko je star i zaboravljen, višak dali onima kojima je potrebniji, osetili radost davanja?

Zašto smo dozvolili da nam bliskost, ljubav prema bližnjima bude manje važna od jurnjave za novcem, od lažnih idola, od površnosti? Kad smo uspeli da postanemo toliki superegoisti?

Kako to da nikome na padne na pamet da umesto sto šalje milionitu generičko-idiotsku poruku za praznike, ne pošalje makar jednu dečici što se za život bore, bednima i ubogima? Kako to da ljudi ne znaju šta slave uopšte i šta Božić jeste?

Kako to da su nam praznici, kako to da nam je Božic prilika da se nažderemo, napijemo i baljezgamo o politici sa rodbinom i prijateljima a ne povod da delić od te tone hrane, od te atmosfere podelimo sa beskućnicima?

Kako to da decu učimo da je Božić brdo nepotrebnih poklona a ne radost davanja, ljubavi, dobročinstva?

Kuda ide ovaj svet ?

Advertisements